Plitvička jezera već stoljećima nemirno prkose prirodi. Svojim posjetiteljima pružaju nevjerojatne prizore i stvaraju nezaboravna sjećanja. Stručnjaci tvrde da je zbog posebnog zemljopisnog položaja i specifičnih klimatskih značajka priroda bila u mogućnosti stvoriti ovaj fenomen koji je proglašen nacionalnim parkom 1949. godine. No ako je pitati naše stare, godinama se šaptom širila priča da Plitvička jezera nisu nastala slučajnom igrom vode i stijene.
Ako je vjerovati pričama, Plitvička jezera su nekada imala jedno posve drugačije ime. Nazivali su ih Vražjim vrtom. Ime koje je nastalo iz dubokog poštovanja prema netaknutoj prirodi koja je svojom silinom i nepredvidljivošću izazivala strah u svima koji su se u njoj zatekli. U Vražjoj šumi nekoć su živjela bića, oštrih i sjajnih očnjaka koja su ponosno čuvala ulaz u šumu, a krikovi onih koji su pokušali ući čuju se i danas kada vjetar olujno zapuše preko Kapele.
O tom misterioznom mjestu kružile su brojne priče. Jezerske vile, oštre i kobne zime, kršni gorštaci i šumske zvijeri nisu bili ništa naspram legende o Crnoj kraljici, onoj koja je stvorila Plitvička jezera.
„Prema legendi, nakon velike suše koja je pogodila područje sadašnjih Plitvičkih jezera, ljudi, životinje i biljke čeznuli su za kapljicom vode. Čak je i Crna rijeka, koja je vodom napajala čitav kraj, presušila. Narod se uporno molio, sve dok se jednog dana, iz svojih vilinskih dvora u vrletima Velebita, u dolinu nije spustila Crna kraljica sa svojom veličanstvenom pratnjom. Čuvši molitve seljaka, Kraljica se smilovala i obećala dati im vode u obilju. Uz siloviti vjetar i jaku grmljavinu na zemlju se sručila kiša, koja je padala toliko jako i toliko dugo da su se od nje, u koritu Crne rijeke, stvorila jezera. Prvo je po ‘prošnji’ naroda za vodu nazvano Prošćansko.
Narod je bio sretan i zadovoljan, a kraljica je bdjela nad njim. Nakon nekog vremena kraljica se povukla u podzemne dvore kod Galovca i Okrugljaka. U jednom trenutku podigla se voda iz Galovačkog jezera te se počela prelijevati preko pećine tolikom silinom da je nosila drvlje i kamenje pred sobom. U strahu od poplave narod opet pozove u pomoć svoju Kraljicu. Zrakom se prolomi munja, vjetar i kiša počnu se stišavati, a na vodopadu Galovica (najvećem na Plitvičkim jezerima) pojavi se čarobno svijetlo i s njime obožavana kraljica te reče umiljatim glasom: “Vi ste vrijedni i dobri ljudi. Čuvajte svoje hladovite gajeve, plodne doline i ova lijepa jezera s umilnim i srebrenim potocima što teku unaokolo. Mnogo će vojni proći ovim krajem i mnogo ćete krvi i suza proliti, ali ja ću doći opet i mojim dolaskom sinut će vam sunce ljepše budućnosti. Onda neće biti zapušteni tvoji hladoviti gajevi i lijepe doline; onda će k tvojim divnim Plitvičkim Jezerima u pohode dolaziti gospoda iz svega svijeta.”
